Ustavna tužba:

U-III / 509 / 2013

Odluka / rješenje:odluka



Objave:

Zaključak:
Nema povrede ustavnih prava osuđenika na čovječno postupanje i poštivanje dostojanstva, pravično suđenje niti ustavnog jamstva pretpostavke nedužnosti.





Ustavni sud Republike Hrvatske, u Trećem vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Miroslav Šeparović, predsjednik Vijeća, te suci Mato Arlović, Snježana Bagić, Mario Jelušić, Davor Krapac i Antun Palarić, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo I. P. iz Z., kojeg zastupa T. Č., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj 14. veljače 2013. jednoglasno je donio


O D L U K U

Ustavna tužba se odbija.


O b r a z l o ž e n j e

1. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj: 10-II-Kv-Us-11/13-2 (Kir-Us-1/13) od 11. siječnja 2013., kojim je odbijena žalba podnositelja protiv rješenje suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj: Kir-Us-1/13 od 2. siječnja 2013.

Rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu podnositelju je produljen istražni zatvor za daljnja dva (2) mjeseca iz osnova sadržanih u članku 123. stavku 1. točkama 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11. i 121/11. - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZKP/08), te je određeno da podnositeljev istražni zatvor po tom rješenju može trajati do 3. ožujka 2013.

Podnositelj se nalazi u istražnom zatvoru od 4. svibnja 2012., zbog osnovane sumnje da je počinio više kaznenih djela iz članaka 224. stavaka 1. i 4., 311. stavka 1. i 312. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06., 110/07. i 152/08.; u daljnjem tekstu: KZ).

2. Podnositelj smatra da su mu osporenim rješenjima Županijskog suda u Zagrebu povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 16., 22., 25., 28. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.), te članci 3. i 5. stavak 2. Ustava.

U ustavnoj tužbi, podnositelj, u bitnome, navodi:

"(...)
Naime, odredbom članka 133 Zakona o kaznenom postupku, propisani su maksimalni rokovi trajanja istražnog zatvora, a koji se u kaznenom postupku mogu odrediti nad okrivljenikom tijekom kaznenog postupka, sve do donošenja presude suda prvog stupnja.
U tom smislu odredba članka 133 st. 1 točka 2 ZKP-a, određuje da maksimalno trajanje istražnog zatvora do donošenja presude suda prvog stupnja, kod kaznenih djela za koje je Zakonom zapriječena kazna zatvora do pet godina, a za koja kaznena djela se tereti i podnositelj ustavne tužbe - može trajati najdulje šest mjeseci.
Nadalje, odredbom članka 131 st. 4 ZKP-a, propisano je da ukupno trajanje istražnog zatvora do podizanja optužnice, računajući i vrijeme uhićenja i pritvora, za sva kaznena djela ne može prijeći šest mjeseci, osim ako posebnim zakonom nije propisano drugačije.
Naime, sud je ovlašten u fazi istrage nad osumnjičenikom produžiti istražni zatvor, sukladno odredbi članka 35 Zakona o USKOK-u, samo ukoliko sveukupno trajanje istražnog zatvora ne prelazi maksimalni rok trajanja istražnog zatvora (određen u članku 133 st. 1 ZKP-a) za terećeno kazneno djelo.
(...)
Mišljenja sam da je ovakav stav suca istrage, te vijeća potpuno neprihvatljiv jer se njime krši odredba članka 133 st. 2 točka 2 ZKP-a o maksimalnom trajanju istražnog zatvora do donašanja prvostupanjske presude.
(...)
Kako se u konkretnom slučaju podnositelj tereti za kaznena djela za koja je Zakonom zapriječena kazna zatvora u trajanju do 5 godina, a za koje je temeljem odredbe članka 133 st. 1 točka 2 ZKP-a određeno ukupno trajanje istražnog zatvora sve do donašanja presude suda prvog stupnja u maksimalnom trajanju do 6 mjeseci, to u konkretnom slučaju u odnosu na podnositelja, nije moguće dalje produljiti istražni zatvor u smislu odredbe članka 131 st. 4 ZKP-a i članka 35 Zakona o USKOKU, jer je protekao maksimalni rok trajanja istražnog zatvora.
Podnositelj je u istražnom zatvoru proveo vrijeme od 03. svibnja 2012. do danas što je u ovom trenutku više od šest mjeseci istražnog zatvora.
(...)"

Predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih rješenja.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Razmatrajući navode podnositelja ustavne tužbe, obrazloženja osporenih rješenja, te cjelokupni spis predmeta, Ustavni sud nije u ustavnosudskom postupku utvrdio povredu ustavnih prava podnositelja, u odnosu na pritvorsku osnovu iz članka 123. stavka 1. točke 2. i 3. ZKP/08.

Članak 123. stavak 1. točke 2. i 3. ZKP/08 glase:

"Članak 123.
(1) Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo i ako:
(...),
2) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, vještake, sudionike ili prikrivače,
3) osobite okolnosti upućuju na opasnost da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti teže kazneno djelo za koje je prema zakonu moguće izreći kaznu zatvora od pet godina ili težu kaznu, kojim prijeti,
(...)"

Određivanje istražnog zatvora za podnositelja po ovoj pritvorskoj osnovi, sudac istrage obrazložio je potrebom ispitivanja više poimenično navedenih osoba u svojstvu osumnjičenika kao i više svjedoka za koje se saznalo tijekom provođenja istrage, a za koje postoji opasnost da bi na njih podnositelj mogao izvršiti nedozvoljen utjecaj.

S tim u vezi u osporenom rješenju sudac istrage je, između ostaloga, istaknuo:

"(...)
Naime, u daljnjem tijeku postupka biti će potrebno ispitati u svojstvu osumnjičenika osobe koje do sada nisu ispitane i to: (...) koje osobe I osum. I. P. poznaje, tako da postoje one osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi mogao ometati kazneni postupak utjecajem na ove osum, a radi usklađivanja obrana. Također će biti potrebno ispitati i predložene svjedoke i to: (...), a to su osobe koje su dizale kredit na svoje ime, a dobiveni iznos su predale P. i drugima, pa kako I osum. očito poznaje navedene osobe, boravkom na slobodi mogao bi također utjecati na sadržaj njihovih iskaza, a radi olakšanja svoje procesne situacije.
I osum. I. P. do sada je u 11 navrata osuđivan i to u periodu od 2009. godine do 2011. godine za 11 istovrsnih kaznenih djela, a u ovom predmetu tereti se za ukupno 40 kaznenih djela prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ-a, 28 kaznenih djela iz čl. 311. st. 1. KZ-a i 9 kaznenih djela iz čl. 312. st. 1. KZ-a tako da, očito, postoje one osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi ponovio kaznena djela.
Istražni zatvor produljen je za daljnja dva mjeseca u kojem vremenu bi, predvidivo, grafološko vještačenje moglo biti dovršeno, kao i ispitivanje predloženih svjedoka uz napomenu da je nalogom Glavnog državnog odvjetnika od 25. listopada 2012. godine produljena istraga u ovom predmetu za daljnjih 6 mjeseci.
(...)"

Radi navedenog, sudac istrage i dalje smatra da su to one osobite okolnosti koje opravdavaju produljenje istražnog zatvora.

5. Vijeće Županijskog suda u Zagrebu, rješenjem od 11. siječnja 2013., odbilo je žalbu podnositelja i u cijelosti potvrdilo rješenje suca istrage Županijskog suda u Zagrebu od 2. siječnja 2013.

U osporenom je rješenju taj sud osnovanim cijenio razloge suca istrage za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv podnositelja na temelju zakonske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 2. i 3. ZKP/08.

U odnosu na dužinu trajanja istražnog zatvora u osporenom rješenju vijeća Županijskog suda u Zagrebu istaknuto je:

"(...)
Iz podataka u spisu, razvidno je da je I-okrivljenik I. P. uhićen 4. svibnja 2012. Sukladno članku 133 stavak 1 točka 1 ZKP/08 za kazneno djelo iz članka 333 stavak 1 KZ, članka 348 stavak 1 KZ, članka 224 stavak 4 KZ, članka 311 stavak 1 i članka 312 stavak 1 KZ, za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci do pet godina, istražni zatvor do donošenja prvostupanjske presude može trajati najdulje 6 mjeseci. U ovom predmetu rješenjem Državnog odvjetništva RH broj KR-I-DO-1469/12 od 25. listopada 2012. na temelju članka 230 stavak 2 Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta ('Narodne novine' broj 152/08, 76/09 i 80/11 - dalje u tekstu: ZUSKOK) produljena je istraga za šest mjeseci, nakon čega je rješenjem suca istrage Županijskog suda u Zagrebu broj: Kir-Us-482/12 od 31. listopada 2012. te pobijanim rješenjem produljena mjera istražnog zatvora protiv I-okrivljenika. Prema tome, u smislu odredbe članka 35 stavak 1 i 2 ZUSKOK sveukupni rok trajanja istražnog zatvora može iznositi dvanaest mjeseci, zbog čega rokovi propisani navedenim odredbama nisu povrijeđeni.
(...)"

6. Praksa i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u primjeni pritvorskih osnova iz članka 123. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP/08 navedeni su u odluci Ustavnog suda broj: U-III-887/2008 od 5. ožujka 2008., objavljenoj u "Narodnim novinama" broj 34 od 26. ožujka 2008.

7. Analizom navoda ustavne tužbe, navoda i razloga istaknutih u osporenim rješenjima kaznenog suda, Ustavni sud utvrdio je da podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje u svojoj ustavnoj tužbi.

Podnositelj smatra da su pri produljenju istražnog zatvora u konkretnom slučaju povrijeđena načela propisana člankom 16. Ustava, koji glasi:

"Članak 16.
Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava dugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju."

Pri odlučivanju o istražnom zatvoru (pa i u slučaju kad nedvojbeno postoji neka od zakonskih osnova za pritvor iz članka 123. stavka 1. ZKP-a) dužnost je nadležnog suda poštivati načelo razmjernosti i umjesto mjere pritvora, koju je ovlašten odrediti, naložiti provođenje blaže mjere ako se njome može postići ista svrha.

Prema članku 122. stavku 2. ZKP-a, pri odlučivanju o pritvoru, posebno o njegovom trajanju, vodit će se računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se prema podacima kojima raspolaže sud može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja zatvora.

Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, navedene u osporenim rješenjima, Ustavni sud ocjenjuje da unatoč presumpciji nedužnosti podnositelja ustavne tužbe, kao okrivljenika u predmetnom kaznenom postupku, zahtjevi javnog interesa pretežu nad pravom okrivljenika na slobodu. Stoga, Ustavni sud ocjenjuje da je mjera koja je poduzeta u konkretnom slučaju (istražni zatvor) u svojoj cjelokupnosti razmjerna postizanju opravdanog cilja te da ograničenje sloboda i prava podnositelja u konkretnom slučaju nije protivno članku 16. stavku 2. Ustava.

8. Članak 22. Ustava, na koji se poziva podnositelj u ustavnoj tužbi, propisuje:

"Članak 22.
Čovjekova je sloboda ... nepovrediva.
Nikomu se ne smije oduzeti ... sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud."

Pravo na slobodu zajamčeno je i člankom 5. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.) koji propisuje:

"Članak 5.
1. Svatko ima pravo na slobodu (...). Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom: (...)
(...)
3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.
(...)"

Ustavni sud utvrđuje da kako bi se osigurala jamstva predviđena člankom 22. Ustava, rješenjem kojim se određuje produljenje istražnog zatvora, kao zakonska mjera kojom se oduzima temeljno ljudsko pravo na osobnu slobodu u razdoblju prije donošenja pravomoćne sudske presude o krivnji pritvorenika, nadležni sud dužan je navesti i podrobno obrazložiti relevantne i dostatne razloge na temelju kojih se svako daljnje produljenje istražnog zatvora može ocijeniti opravdanim i nužnim. Također, nadležni sud dužan je pažljivo ispitati opravdanost produljenja istražnog zatvora s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, odnosno u svakom konkretnom slučaju utvrditi i navesti daljnje postojanje zakonske osnove za istražni zatvor te podrobno obrazložiti razloge zbog kojih smatra da legalni i legitimni ciljevi istražnog zatvora i dalje postoje.

Osim toga, opravdanost produljenja istražnog zatvora ovisna je o okolnostima konkretnog slučaja, koje (okolnosti) moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nedužnosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.

8.1. U konkretnom slučaju radi se o postupku za koji je, s obzirom na pravnu kvalifikaciju inkriminiranih djela, nadležan Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK).

Naime, člankom 29. stavkom 2. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta ("Narodne novine" broj 76/09., 116/10. i 57/11., u nastavku: Zakon o USKOKU) propisano je:

"Članak 29.
(..)
(2) U postupku za kaznena djela iz članka 21. ovoga Zakona ne primjenjuju se odredbe o skraćenom postupku i izdavanju kaznenog naloga."

Nadalje, člankom 21. stavkom 1. točkom 5. Zakona o USKOK-u propisano je :

"Članak 21.
(1) Ured obavlja poslove državnog odvjetništva u predmetima kaznenih djela:
(...)
5. udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. KZ, uključujući pri tome sva kaznena djela koja je počinila ta grupa ili zločinačka organizacija, osim za kaznena djela protiv Republike Hrvatske i oružanih snaga,
(...)"

Iz naprijed navedenih odredbi Zakona o USKOK-u, a uvažavajući činjenicu da u odnosu na podnositelja postoji osnovana sumnja na počinjenje kaznenog djela iz članka 333. stavka 1. KZ-a, to nedvojbenim proizlazi da se u slučaju podnositelja radi o redovitom, a ne o skraćenom postupku kako to pogrešno smatra podnositelj.

Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da su u osporenim rješenjima valjano obrazloženi svi razlozi za istražni zatvor iz članka 123. stavka 1. točke 2. i 3. ZKP/08 te da tim rješenjima podnositelju nije povrijeđeno načelo nepovredivosti slobode čovjeka, sadržano u članku 22. Ustava.

9. Članak 25. Ustava glasi:

"Članak 25.
Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo.
Tko je god pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen.
Pritvorenik se, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode.
Svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku."

Podnositelj nije naveo ni jedan ustavnopravno relevantan razlog zbog kojeg smatra da su mu povrijeđena ta prava. Polazeći od utvrđenja da se podnositelju stavlja na teret počinjenje kaznenih djela za koja su zapriječene zatvorske kazne te da su u obrazloženjima osporenih rješenja navedene i podrobno obrazložene zakonske osnove za pritvor, a da okolnosti počinjenja kaznenog djela nadilaze postupke i posljedice koje se nalaze kod počinjenja takvih kaznenih djela, Ustavni sud utvrđuje da osporenim rješenjima podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 25. Ustava.

Glede prigovora podnositelja da je protekao zakonom propisani maksimalni rok trajanja istražnog zatvora, Ustavni sud upućuje na obrazloženje drugostupanjskog rješenja navedeno u točki 5. ove odluke.

10. Podnositelj ističe i povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 28. Ustava, koji glasi:

"Članak 28.
Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja."

Podnositelj nije naveo ustavnopravno relevantne razloge zbog kojih smatra da mu je povrijeđeno to pravo. Ustavni sud ocjenjuje da osporenim rješenjima podnositelju ustavne tužbe nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 28. Ustava jer obrazloženja osporenih rješenja ne sadrže utvrđenje o podnositeljevoj kaznenopravnoj odgovornosti, već ocjenu da, polazeći od težine kaznenog djela i posebno teških okolnosti djela, postoje razlozi koji opravdavaju produljenje podnositeljevog pritvora.

11. Članak 29. stavak 1. Ustava glasi:

"Članak 29.
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
(...)"

Podnositelj niti u tom dijelu ustavne tužbe nije naveo ustavnopravno relevantne razloge zbog kojih smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Polazeći od utvrđenja i razloga navedenih u prethodnim točkama obrazloženja ovog rješenja, Ustavni sud utvrđuje da podnositelju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

12. Na člancima 3. i 5. stavku 2. Ustava ne može se temeljiti ustavna tužba u smislu članka 62. Ustavnog zakona.

13. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: U-III-509/2013
Zagreb, 14. veljače 2013.

PREDSJEDNIK VIJEĆA
Miroslav Šeparović, v. r.