U-III / 2025 / 2003

Odluka / rješenje:Odluka o odbijanju ustavne tužbe



Objave:

Zaključak:
Radni spor.





Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom G. R. iz U., na sjednici održanoj dana 24. studenoga 2004. godine, jednoglasno je donio


O D L U K U


Ustavna tužba se odbija.


O b r a z l o ž e n j e


1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revr-276/02-2 od 4. ožujka 2003. godine, kojom je djelomično prihvaćena revizija tuženika-protutužitelja i preinačena presuda Županijskog suda u Puli, broj: Gž-1623/99-2 od 20. prosinca 1999. godine i presuda Općinskog suda u Bujama, broj: P-123/98-24 od 19. studenoga 1998. godine, na način da je podnositeljev tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Revizija tuženika-protutužitelja u dijelu koji se odnosi na odbijanje protutužbenog zahtjeva, odbijena je kao neosnovana.

2. Podnositelj smatra da su osporenom presudom, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđena njegova ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14. stavka 1. i 54. Ustava Republike Hrvatske.

Obrazlažući tvrdnju o povredi ustavnih prava, podnositelj ističe da ga je tuženik neutemeljeno i bezrazložno udaljio s mjesta direktora poduzeća, uskraćivao mu pravo na obavljanje bilo kakvih poslova, te da mu je predbacivano da je materijalno situiran i sl. Pored toga, ukazuje i na činjenicu da je u tijeku radnog spora kojeg je vodio protiv poslodavca, poslodavac primio u radni odnos (na razne poslove) petnaestak novih radnika, ne ponudivši posao podnositelju.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema odredbama članka 62. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 49/02 - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, zajamčenih Ustavom.

Slijedom navedenog, Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćno dovršenom postupku i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u njegova ustavna prava.

4. Uvidom u spis Općinskog suda u Bujama, broj: P-123/98 utvrđeno je da je podnositelj ustavne tužbe podnio tužbu Općinskom sudu u Bujama protiv tuženika "I. a." U. radi utvrđenja da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu, broj: 02-OU/96 od 11. listopada 1996. godine, te obavijest tuženika o prestanku ugovora o radu nezakonita, te da radni odnos podnositelju nije prestao dana 14. listopada 1996. godine. Pored toga, podnositelj je tražio isplatu plaće za razdoblje od 14. listopada 1996. do presuđenja. Tuženik je podnio protutužbu kojom je tražio utvrđenje ništavosti ugovora o radu od 29. ožujka 1996. godine, sklopljenog između njega kao poslodavca i tužitelja-protutuženika kao zaposlenika.

U parničnom postupku utvrđeno je sljedeće:

- podnositelj je od 1974. godine bio zaposlen kod tuženika;

- odlukom Disciplinske komisije tuženika-protutužitelja od 15. ožujka 1996. godine podnositelju je izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radne obveze s tim da mu radni odnos prestaje s danom konačnosti te odluke;

- dana 29. ožujka 1996. godine, tuženik-protutužitelj i podnositelj sklapaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme;

- dana 30. ožujka 1996. godine, podnositelj je podnio zahtjev za zaštitu prava protiv odluke Disciplinske komisije tuženika-protutužitelja od 15. ožujka 1996. godine, a potom tužbu Općinskom sudu u Bujama, koja je rješenjem, broj: P-284/96 od 26. lipnja 1996. godine odbačena kao nepravodobna;

- rješenje kojim je odbačena podnositeljeva tužba kao nedopuštena postalo je pravomoćno 9. rujna 1996. godine;

- odlukom tuženika-protutužitelja od 11. listopada 1996. godine, podnositelju je otkazan ugovor o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa;

- dana 14. listopada 1996. godine, tuženik-protutužitelj je stavio izvan snage svoju odluku od 11. listopada 1996. godine kojom je podnositelju otkazan ugovor o radu, te je obavijestio podnositelja da je temeljem rješenja Županijskog suda u Puli, broj: Gž-860/96-2 od 9. rujna 1996. godine, odluka Disciplinske komisije tuženika-protutužitelja kojom je podnositelju izrečena mjera prestanka radnog odnosa, postala pravomoćna, te da ugovor o radu prestaje s danom 14. listopada 1996. godine.

Presudom Općinskog suda u Bujama, broj: P-123/98 od 19. studenoga 1998. godine, usvojen je podnositeljev tužbeni zahtjev, te je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu od 11. listopada 1996. godine nezakonit kao i obavijest o prestanku ugovora o radu od 14. listopada 1996. godine, slijedom čega radni odnos podnositelju nije prestao dana 14. listopada 1996. godine, te je tuženiku-protutužitelju naloženo da podnositelja vrati na rad i isplati mu plaću za razdoblje od 14. listopada 1996. do presuđenja. Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o radu od 29. ožujka 1996. godine.

Ta je presuda utemeljena na stajalištu da Zakonom o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01) nije propisana mogućnost jednostranog obavještavanja o prestanku radnog odnosa (kao što je po shvaćanju tog suda učinjeno u konkretnom slučaju), već bi prestanak ugovora o radu voljom jedne ugovorne strane morao imati propisani oblik i obrazloženje. Polazeći od činjenice da u obavijesti tuženika-protutužitelja od 14. listopada 1996. godine, nisu navedeni razlozi otkazivanja ugovora o radu (a koji čine obavezan sadržaj odluke o otkazu), prvostupanjski sud smatra da temeljem takve obavijesti podnositelju nije prestao ugovor o radu niti mu je prestao radni odnos s danom 14. listopada 1996. godine.

Ističući da opozivanje ugovora o radu od 29. ožujka 1996. godine pravno nije moguće, dok za redovito ili izvanredno otkazivanje tog ugovora nema razloga, Županijski sud u Puli je presudom, broj: Gž-1623/99-2 od 20. prosinca 1999. godine odbio žalbu tuženika-protutužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju te presude navedeno je da je sklapanje ugovora o radu od 29. ožujka 1996. godine između podnositelja i poslodavca izuzetno važna činjenica jer predstavlja "punu novaciju radnog odnosa između njega kao poslodavca i tužitelja kao zaposlenika i nakon toga je prestanak radnog odnosa valjano moguć samo iz novih razloga koji bi opravdali redovito ili izvanredno otkazivanje tog ("novog") radnog odnosa". Drugostupanjski sud smatra da se obveza iz odredbe članka 241. stavka 1. Zakona o radu (prema kojoj je poslodavac dužan u roku tri mjeseca od dana početka primjene tog Zakona ponuditi zaposleniku sklapanje ugovora o radu u obliku i sa sadržajem propisanim tim Zakonom), ne može tumačiti kao obveza poslodavca na sklapanje ugovora o radu sa zaposlenicima (a kakav je, prema mišljenju tog suda, bio i podnositelj) kojima je izrečena konačna disciplinska mjera prestanka radnog odnosa.

Odlučujući o osnovanosti revizije tuženika-protutužitelja, Vrhovni sud je pošao od utvrđenja da je odlukom Disciplinske komisije tuženika-protutužitelja od 15. ožujka 1996. godine podnositelju izrečena mjera prestanka radnog odnosa te da mu radni odnos prestaje konačnošću te odluke. Taj sud smatra da navedena odluka predstavlja valjanu osnovu za prestanak radnog odnosa podnositelja s danom njezine konačnosti. Vrhovni sud prihvaća utvrđenje sudova da je u vrijeme sklapanja ugovra o radu u smislu odredbe članka 241. stavka 1. Zakona o radu, podnositelj bio u radnom odnosu kod tuženika-protutužitelja. Međutim, suprotno zaključku sudova prvog i drugog stupnja ocjenjuje da sklapanjem ugovora o radu od 29. ožujka 1996. godine, tuženik-protutužitelj nije odustao od odluke o prestanku radnog odnosa podnositelja odnosno da taj ugovor nije otklonio pravne učinke pravomoćne odluke o prestanku radnog odnosa podnositelja.

5. Polazeći od činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku da u vrijeme sklapanja ugovora o radu između podnositelja i tuženika-protutužitelja, odluka Disciplinske komisije kojom je podnositelju izrečena mjera prestanka radnog odnosa još nije bila konačna, Ustavni sud prihvaća stajalište Vrhovnog suda izraženo u osporenoj presudi da je sklapanjem ugovora o radu od 29. ožujka 1996. godine između tuženika-protutužitelja i podnositelja, poslodavac (samo) ispunjavao obvezu propisanu odredbom članka 241. stavka 1. Zakona o radu, te da konačna i pravomoćna odluka Disciplinske komisije o prestanku radnog odnosa podnositelju, predstavlja valjanu osnovu prestanka radnog odnosa.

Slijedom iznijetog, Ustavni sud utvrđuje da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena sukladno mjerodavnim propisima, te da tom presudom nije povrijeđena odredba članka 14. stavka 1. Ustava na čiju povredu podnositelj (bez ikakvih argumenata) ukazuje.

6. Glede opstojnosti povrede ustavnih prava zajamčenih člankom 54. Ustava, potrebno je naglasiti da je Ustav navedenim člankom, prihvaćajući standarde jamstva ljudskih prava utvrđenih međunarodnim dokumentima, odredio da svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Sadržajno, pravo na rad i slobodu rada ne znači ujedno i pravo na zaposlenje. Ujedno, pod pravom na rad i slobodom rada podrazumijeva se i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onog utvrđenog mjerodavnim propisom.

Polazeći od utvrđenja u točki 5. obrazloženja ove odluke, Ustavni sud ocjenjuje da osporenom odlukom donesenom sukladno mjerodavnim propisima, podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na rad i slobodu rada, kao ni ustavno pravo zajamčeno člankom 54. stavkom 2. Ustava (svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost).

7. Slijedom iznijetog, na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: U-III-2025/2003
Zagreb, 24. studenoga 2004.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
dr. sc. Jasna Omejec, v.r.