U-III / 530 / 2008

Odluka / rješenje:Odluka o odbijanju ustavne tužbe



Objave:

Zaključak:
Parnični postupak - zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o privremenom korištenju stana





Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Nevenka Šernhorst, predsjednica Vijeća, te suci Marko Babić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Antun Palarić i Aldo Radolović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula D. Ć. iz D., koju zastupa D. V., odvjetnik u O., na sjednici održanoj 30. lipnja 2010. godine, jednoglasno je donio


O D L U K U


Ustavna tužba se odbija.


O b r a z l o ž e n j e


1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-3868/07-2 od 30. studenoga 2007., kojom je odbijena podnositeljičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru broj: P-610/00-24 od 8. lipnja 2007. godine.

Prvostupanjskom presudom odbijen je podnositeljičin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o privremenom korištenju stana sklopljenog između prvotuženika "B." d.d. D. i drugotuženice K. Đ. iz D. te za utvrđenje pravnog položaja zaštićenog najmoprimca na stanu u D., S.. I. K. 110.

2. Podnositeljica ističe da su joj osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14., 15., 26., 32., 34. i 35. Ustava Republike Hrvatske.

Obrazlažući povrede ustavnih prava, u bitnom ističe da joj nikada nije otkazano stanarsko pravo na spornom stanu, te da je zaključak sudova kako je napustila sporni stan proizvoljan. Ističe da njezino sudjelovanje u parničnom postupku radi otkaza stanarskog prava na spornom stanu, kao i konačni uspjeh u tom postupku dokazuju da nije napustila stan. Ističe da, suprotno tvrdnji prvostupanjskog suda iznesenoj u obrazloženju presude, u postupku nije utvrđeno da je napustila stan na kojemu je imala stanarsko pravo. Navodi da status zaštićenog najmoprimca ne može prestati po sili zakona, već samo otkazom, što u njezinom slučaju nije učinjeno. Sve to, uz činjenicu da je od prvotuženika zatražila sklapanje ugovora o najmu stana, prema mišljenju podnositeljice, ukazuje na osnovanost njezinih tužbenih zahtjeva.

Predlaže ukidanje osporenih presuda i vraćanje predmeta nadležnom sudu na ponovni postupak.


Ustavna tužba nije osnovana.


3. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi ili nadležna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Predmet spora u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku bio je zahtjev podnositeljice za utvrđenje ništavosti ugovora o privremenom korištenju stana neutvrđenog broja i datuma sklopljenog između prvotuženika i drugotuženice, kao i zahtjev za utvrđenje da podnositeljica ima pravni položaj zaštićenog najmoprimca na stanu u D., S. I. K. 110, pobliže označenog u izreci prvostupanjske presude.

U parničnom postupku utvrđeno je sljedeće:

- odlukom o davanju stana na korištenje od 24. siječnja 1990., B. je dodijelila podnositeljici, kao svojoj djelatnici, na korištenje sporni stan u D. u koji je podnositeljica uselila i u kojemu je stanovala izvjesno (neutvrđeno) vrijeme,
- odlukom od 15. prosinca 1997., prvotuženik je sporni stan dodijelio drugotuženici (svojoj djelatnici) na privremeno korištenje budući da je prethodno utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava na tom stanu (podnositeljica) stan napustila i otišla izvan Republike Hrvatske,
- 16. veljače 1998. drugotuženica je, u nazočnosti tri svjedoka, ušla u sporni stan koji je bio napušten (bez namještaja i potpuno prazan),
- 13. listopada 1998. podnositeljica je podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu spornog stana "S." d.o.o. B. M.,
- 28. travnja 1999. prvotuženik i drugotuženica sklopili su ugovor o najmu spornog stana,
- pred Općinskim sudom u Belom Manastiru vodio se parnični postupak radi otkaza stanarskog prava na spornom stanu protiv podnositeljice pod brojem: P-1019/98 koji je okončan povlačenjem tužbe budući da su stanarska prava prestala po sili zakona 5. studenoga 1996. godine.

5. Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, prvostupanjski sud je zaključio da stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96., 48/98. i 66/98., u daljnjem tekstu: ZNS) podnositeljica (kao ranija nositeljica stanarskog prava na spornom stanu) nije stekla pravni položaj najmoprimca spornog stana budući da je stan napustila. Navedeno stajalište, prema mišljenju prvostupanjskog suda ne može dovesti u pitanje činjenica da podnositeljici nikada nije otkazano stanarsko pravo. Obrazlažući navedeno, prvostupanjski sud ističe da je notorna činjenica "da je danom stupanja na snagu ZNS-a područje Baranje bilo pod privremenom okupacijom zbog čega I-tuženik nije ni mogao imati uvida u svoje stanove u smislu tko ih koristi iz čega proizlazi da nije ni mogao pokrenuti postupak za otkaz stanarskog prava tužiteljici prije nego što je započeo povratak prognanika u Baranju tj. 15. siječnja 1998. kada je završio postupak mirne reintegracije."

Činjenicu da je podnositeljica napustila sporni stan, prvostupanjski sud obrazlaže na sljedeći način:

"Da je sporni stan bio ispražnjen i napušten II-tuženica je dokazala zapisnikom od 16. veljače 1998. koji je sastavljen neposredno prije njezinog useljenja u sporni stan i to u prisutnosti trojice svjedoka, a iz kojega proizlazi da je stan bio slobodan od osoba i stvari. Ovo potvrđuje i činjenica da je tužiteljica tek 13. listopada 1998. S. d.o.o. podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana, dakle, devet mjeseci nakon završetka mirne reintegracije odnosno osam mjeseci nakon što je II-tuženica uselila u stan. Nasuprot tome, tužiteljica tijekom postupka nije predložila niti jedan dokaz kojim bi dokazala svoje tvrdnje da stan nije napustila, a niti se odazivala na ročišta 15. rujna 2006., 16. studenoga 2006., 13. travnja 2007. i 31. svibnja 2007. na koje je uredno pozvana."

Polazeći od zaključka da je podnositeljica napustila stan na kojemu je bila nositeljica stanarskog prava te da je drugotuženica na temelju valjane pravne osnove za korištenje spornog stana uselila u stan, prvostupanjski sud je zaključio da podnositeljica nikada nije stekla pravni položaj najmoprimca na spornom stanu, zbog čega je odbijen njezin tužbeni zahtjev za utvrđenje pravnog položaja zaštićenog najmoprimca. Što se tiče tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o privremenom korištenju stana između prvotuženika i drugotuženice, prvostupanjski sud je utvrdio da takav ugovor nikada nije sklopljen zbog čega je odbio i taj tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Prihvaćajući činjenična utvrđenja i pravna stajališta prvostupanjskog suda, Županijski sud je odbio podnositeljičinu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, posebno ističući da na temelju članka 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08. i 123/08.) sud više "nije dužan po službenoj dužnosti potpuno i istinito utvrditi činjenično stanje, već utvrđuje činjenice i izvodi dokaze predložene od strane stranaka. Kako tužiteljica tijekom postupka nije predlagala dokaze da je napustila stan, a nije pristupila na sud na više ročišta za glavnu raspravu, i kada je mogla predložiti neke dokaze, po ocjeni ovog suda valjan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica napustila sporni stan."

6. Za konkretnu pravnu situaciju mjerodavna su stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske koja se mogu sažeti na sljedeće:

"Prema odredbi čl. 95. Zakona o stambenim odnosima, stanarsko pravo može prestati u slučajevima i na način koji je predviđen tim Zakonom. Među inim slučajevima, to je i slučaj prestanka stanarskog prava prema sporazumu stranaka po općim odredbama Zakona o obveznim odnosima, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske. To može biti i manifestiranjem volje stanara da trajno napusti stan, što predstavlja razlog prestanka stanarskog prava." (rješenje Vrhovnog suda broj: Gzz-30/1995-2 od 30. studenoga 1995. i presuda Vrhovnog suda broj: Gzz-338/03-2 od 22. rujna 2004.).

"Ratna zbivanja sama po sebi, bez konkretnih razloga koji bi ukazivali na nemogućnost korištenja stana, ne predstavljaju opravdan razlog nekorištenja stana." (odluka Vrhovnog suda broj: Rev-3839/93)

"Okolnost da se u stan koji stanar ne koristi protupravno uselila treća osoba ne čini još sama za sebe nekorištenje stana opravdanim. Ako, naime, stanar unutar roka iz članka 99. stavka 1. ZSO ne poduzme odgovarajuće korake da bi vratio posjed stana, ... tada navedena okolnost nije zapreka udovoljenju zahtjeva za otkaz stanarskog prava." (presuda Vrhovnog suda broj: Rev-155/1994-2 od 16. veljače 1994.).

7. Polazeći od predmeta spora u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, kao i navoda kojima je obrazložena ustavna tužba, Ustavni sud je ustavnu tužbu razmatrao s aspekta članka 34. stavka 1. Ustava te članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06., u daljnjem tekstu: Konvencija), kojima se jamči pravo na dom.

Članak 34. stavak 1. Ustava glasi:

Dom je nepovrediv.

Člankom 8. Konvencije propisano je:

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi (...) zaštite prava i sloboda drugih.

Analizirajući postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku u svjetlu navedenih ustavnih i konvencijskih prava, Ustavni sud polazi od sljedećih činjenica utvrđenih u parničnom postupku:

- podnositeljica je napustila stan na kojemu je bila nositeljica stanarskog prava,
- nakon napuštanja stana, nije poduzimala nikakve pravne radnje radi ostvarenja svojih prava u vezi sa spornim stanom sve do 13. listopada 1998. (kada je "S." d.o.o. B. M. podnijela zahtjev za sklapanje ugovora o najmu spornog stana).

Imajući u vidu navedene činjenice, Ustavni sud smatra pravno utemeljenim stajalište sudova koji su donijeli osporene presude da je podnositeljičino napuštanje stana i nepoduzimanje bilo kakvih pravnih radnji u smislu zaštite njezinih prava u razdoblju nekorištenja stana dostatan razlog za odbijanje njezinog tužbenog zahtjeva za utvrđenje pravnog položaja zaštićenog najmoprimca na konkretnom stanu. Činjenica napuštanja stana uz utvrđenu neaktivnost u smislu ostvarivanja prava na sporni stan predstavlja zapreku da bi podnositeljica u odnosu na taj stan mogla imati bilo kakva legitimna očekivanja.

Prema shvaćanju ovog suda, navedeni stan se u času podnošenja tužbe Općinskom sudu u Belom Manastiru 10. studenoga 2000. ne može smatrati podnositeljičinim domom u smislu članka 8. Konvencije. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, svako mjesto gdje netko živi na ustaljenim osnovama predstavlja dom u smislu članka 8. Konvencije, za što je bitno zadržati dovoljnu stalnu vezu s nekretninom da bi se ona mogla smatrati domom. Podnositeljica je stan napustila, iznijela stvari iz njega, nije se više brinula za njegovo održavanje niti poduzimala pravno relevantne radnje za zaštitu svojih prava u vezi sa stanom. Ne bi bilo razumno očekivati da vlasnik stana čuva prazan stan u korist podnositeljice u situaciji kad ona ne poduzima nikakve pravne radnje radi ostvarivanja prava u vezi sa stanom te kad postoji legitimna pravna osnova i legitimni cilj za prestanak stanarskog prava podnositeljice u smislu Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.). Stoga Ustavni sud smatra da osporenim presudama podnositeljici nije povrijeđeno pravo na dom.

8. U odnosu na podnositeljičinu tvrdnju iz ustavne tužbe da u parničnom postupku nije dokazano da je napustila stan na kojemu je imala stanarsko pravo, valja napomenuti da je u parničnom postupku podnositeljici omogućeno dokazivanje navedene činjenice (koju mogućnost ona nije iskoristila), pa utvrđenje sudova da je podnositeljica stan napustila (koje je utemeljeno na rezultatima dokaznog postupka) u ovom postupku nije moguće osporiti.

9. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: U-III-530/2008
Zagreb, 30. lipnja 2010.

PREDSJEDNICA VIJEĆA
mr. sc. Nevenka Šernhorst, v. r.