U-III - 3605 / 2004

Odluka o odbijanju ustavne tužbe, 09/20/2006

Zaključak:





Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Jasna Omejec, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo V. Š. iz R., na sjednici održanoj 20. rujna 2006. godine, jednoglasno je donio


O D L U K U


Ustavna tužba se odbija u odnosu na rješenje Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1277/04-2 od 14. lipnja 2004. godine.

i

R J E Š E N J E


Ustavna tužba se odbacuje u odnosu na rješenje Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1854/04-2 od 14. lipnja 2004. godine.


Obrazloženje odluke


1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1277/04-2 od 14. lipnja 2004., kojim je djelomično usvojena žalba podnositelja i preinačeno rješenje Općinskog suda u Krku broj: P-272/03-16 od 1. ožujka 2004., na način da se odbija dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na otkaz ugovora s osobom zaštitara. Prvostupanjskim rješenjem sud je utvrdio da je podnositelj smetao tužitelja, S. K. iz M., u posjedu restorana u P. 30 "S. g.", na način da je neutvrđenog dana u travnju 2003. promijenio brave na svim vratima lokala te tamo postavio osobu zaštitara, koji tužitelju ne dozvoljava ulaz u restoran. Sud je naložio podnositelju da uspostavi prijašnje posjedovno stanje predajom svih ključeva restorana u ruke tužitelja te da otkaže ugovor s osobom zaštitara i uputi ga da napusti restoran.

2. Podnositelj smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 26. i 48. stavkom 1. Ustava, kao i da su povrijeđene odredbe članaka 3. i 16. Ustava. Ponavljajući navode koje je isticao tijekom postupka, koji je prethodio ustavnosudskom, podnositelj u bitnome smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ističe da nije on smetao tužitelja u posjedu, već je brave promijenio podnositeljev zet, pritom smatra je sud pogrešno utvrdio da je on dao nalog svom zetu D. T. da izvrši smetanje posjeda tužitelja. Osim toga, smatra da tužitelj nije imao zakonit niti pošten posjed lokala jer mu je zbog neplaćanja zakupnine prestalo pravo korištenja tog lokala.

Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine osporena rješenja i predmet vrati nadležnom sudu na ponovni postupak.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe, podnijete temeljem članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja, povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj posljednji mirni posjednik ugostiteljskog objekta "S. g." u P. 30, u čiji posjed je stupio 26. ožujka 2001., na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora s tadašnjim vlasnikom Đ. L., na razdoblje od 10 godina. U međuvremenu tu nekretninu kupio je podnositelj. Sud je nadalje utvrdio da je podnositelj smetao tužitelja u njegovom mirnom posjedu na način da je nasilno obio bravu na ulaznim vratima objekta i promijenio sve brave, a što je sve razvidno iz zapisnika o popisu pokretnina, kojeg je na poziv punomoćnika podnositelja sastavio javni bilježnik 25. ožujka 2003. godine. Iz tog zapisnika sud je također utvrdio da je sve radnje na licu mjesta, uključujući i davanje naloga za obijanje brave, dao D. T., kao punomoćnik podnositelja, dakle ne u svoje ime, već u ime podnositelja.

Drugostupanjski sud je djelomično preinačio prvostupanjsko rješenje i odbio dio tužbenog zahtjeva, kojim se nalaže podnositelju da otkaže ugovor kojega je podnositelj sklopio s osobom zaštitara. Drugostupanjski sud je ocijenio da je u tom dijelu rješenje prvostupanjskog suda protivno općim materijalnopravnim propisima obveznopravne naravi jer je podnositelju, kao i svakoj drugoj osobi, slobodno sklopiti zakonit pravni posao s trećom osobom. To znači da se u parnici zbog smetanja posjeda ne može osnovano nalagati otkaz ugovora između podnositelja i nekog trećeg jer to nije ni predmet raspravljanja u ovakvoj vrsti postupka.

5. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim rješenjima podnositelju u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

Ustavni sud utvrđuje da se stajališta navedena u osporenim rješenjima nadležnih sudova zasnivaju na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Nadležni sudovi su, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložili svoja utvrđenja i primjenu materijalnog prava, za koje je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Drugostupanjski sud se ujedno očitovao na sve žalbene navode koje podnositelj ponavlja u ustavnoj tužbi.

Ustavni sud iz navedenih razloga nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

6. Odredbom članka 48. stavka 1. Ustava jamči se pravo vlasništva. Ustavni sud na temelju članka 48. Ustava štiti pravo vlasništva na ustavnopravnoj razini na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava, osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu.

U slučaju zadiranja u vlasništvo od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) radi se, u pravilu, o imovinskim sporovima privatnog prava. Ustavni sud ispituje i takvu odluku sudbene i druge vlasti kad ocijeni da je osporena odluka, prosuđujući je kroz zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, utemeljena na neprihvatljivom pravnom stajalištu ili je tako pogrešna i bez razboritog pravnog obrazloženja da ju je moguće ocijeniti samovoljnom.

Polazeći od sadržaja navedene ustavne odredbe, a imajući u vidu utvrđenje Suda navedeno u točki 5. obrazloženja ove odluke, ocjena je Ustavnog suda da osporenim rješenjima podnositelju nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo.

7. Odredba članka 26. Ustava nije mjerodavna u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-884/2004, "Narodne novine", broj 2/05.).

8. Odredbe članaka 3. i 16. Ustava ne sadrže ustavna prava, čiju zaštitu Ustavni sud pruža u ustavnosudskom postupku, pokrenutom ustavnom tužbom u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

9. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.


Obrazloženje rješenja


10. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu i protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-1854/04-2 od 14. lipnja 2004., kojim je odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Krku broj: P-272/03-15 od 1. ožujka 2004. godine. Tim rješenjem, u tijeku parničnog postupka, na temelju članka 442. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.), određena je privremena mjera te je podnositelju naloženo da odmah preda tužitelju ključeve svih vrata konobe "S. g." u P. Privremena mjera, prema točki II. izreke, ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja parničnog postupka zbog smetanja posjeda.

Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje.

11. Polazeći od članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona, stajalište je Ustavnog suda da samo ona odluka kojom je nadležni sud meritorno odlučio o biti stvari, odnosno o pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela podnositelja, jest pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona u povodu kojega je Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, nadležan štititi ljudska prava i temeljne slobode podnositelja, zajamčene Ustavom Republike Hrvatske.

12. Budući da je osporeno rješenje donijeto u tijeku parničnog postupka zbog smetanja posjeda, kao sredstvo vremenski ograničenog osiguranja glede spornog odnosa, prava ili obveze o kojima se tek treba donijeti pravomoćna sudska odluka, to ne predstavlja pojedinačni akt u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona protiv kojeg bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu podnositelju.

13. Slijedom iznijetoga, na temelju članka 72., u svezi s člankom 62. Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: U-III-3605/2004
Zagreb, 20. rujna 2006.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.