U-III - 493 / 2002

Odluka o odbijanju ustavne tužbe, 10/13/2004



Zaključak:





Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom "D." d.o.o. Z., kojeg zastupa direktor H. M., a ovoga I. G., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj dana 13. listopada 2004. godine, donio je


O D L U K U


I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".


O b r a z l o ž e n j e


1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Zadru, broj: Gž-52/99 od 27. studenoga 2001. godine i presude Općinskog suda u Zadru, broj: P-530/98 od 17. studenoga 1998. godine, donesenih u parničnom postupku radi utvrđenja i predaje u posjed.

2. Podnositelj ističe da su osporenim presudama povrijeđene ustavne odredbe članaka 3., 14. stavka 2., 16. stavka 1., 29. stavka 1. i 48. stavka 1. Ustava. Obrazlažući svoju tvrdnju o povredi ustavnih prava, podnositelj navodi da je ugovorom od 8. listopada 1997. godine, kupio nekretninu (kuću) od osobe koja je u zemljišnim knjigama bila upisana kao isključivi vlasnik nekretnine. Podnositelj se uknjižio kao vlasnik kupljene nekretnine, te u objekt uložio oko 750.000 DEM. Nakon toga uslijedila je tužba Lj. F. (prodavateljeve bivše supruge) kojom je tražila da se utvrdi da je prodana nekretnina zajednička imovina bivših bračnih drugova s kojom je prodavatelj neovlašteno raspolagao, i da je stoga ništav ugovor kojim je B. F. raspolagao nekretninom, te je zatražila posjed nekretnine.

Podnositelj ističe da se od samog početka parničnog postupka pozivao na načelo povjerenja u zemljišne knjige koje štiti savjesnog stjecatelja nekretnine, ali su sudovi otklonili njegovu primjenu. Stoga smatra da su sudovi u konkretnom slučaju, propustivši primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 137/99 i 73/00) i Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 139/99 i 114/01, u daljnjem tekstu: ZZK) kojima je uređeno stjecanje prava vlasništva na temelju povjerenja u zemljišne knjige, povrijedili njegova ustavna prava.

3. Predmet spora u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku bio je zahtjev Lj. F. za utvrđenje da određena nekretnina predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i prvotuženika (B. F.); da je ugovor o prodaji predmetne nekretnine, sklopljen između prvotuženika i drugotuženika (podnositelja ustavne tužbe) ništav; da se izvrši uknjižba brisanja prava vlasništva s imena drugotuženika i uknjiži pravo zajedničkog vlasništva na ime tužiteljice i prvotuženika; te zahtjev za predaju posjeda predmetne nekretnine tužiteljici.

U parničnom postupku utvrđeno je:

- da je nekretnina koja je predmet ugovora o prodaji između prvotuženika i drugotuženika kupljena za vrijeme trajanja braka tužiteljice i prvotuženika, pa u smislu odredbe članka 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 51/89 i 59/90, u daljnjem tekstu: ZBPO) predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i prvotuženika stečenu u braku;

- da je prvotuženik jedini bio upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik zemljišta na kojemu je izgrađena kuća;

- da je ugovor o prodaji predmetne nekretnine između prvotuženika i drugotuženika sklopljen za vrijeme trajanja braka tužiteljice i prvotuženika (8. listopada 1997. godine).

Ustavna tužba nije osnovana.

4. Polazeći od odredaba članka 283. ZBPO i članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, u daljnjem tekstu: ZOO), prvostupanjski sud je zauzeo stajalište da je ugovor o prodaji predmetne nekretnine sklopljen između prvotuženika i podnositelja ustavne tužbe, ništav. Slijedom toga, usvojio je tužbeni zahtjev tužiteljice, osim u dijelu kojim je od prvotuženika zatražena predaja posjeda nekretnine.

Županijski sud je odbio podnositeljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu, prihvativši stajalište prvostupanjskog suda da je prvotuženik, sklopivši ugovor o prodaji s drugotuženikom, raspolagao zajedničkom imovinom protivno kogentnoj normi iz članka 283. ZBPO, što ima za posljedicu ništavost tog pravnog posla. U odnosu na žalbeni navod podnositelja da je u konkretnom slučaju stekao pravo vlasništva na temelju povjerenja u zemljišne knjige, Županijski sud ističe da zemljišnoknjižni upis ima svoj učinak samo u slučaju ispunjenja općih i posebnih pretpostavki za uknjižbu propisanih odredbama ZZK. Kako jedna od tih pretpostavki nije ispunjena (valjanost pravnog posla), stajalište je tog suda da se u konkretnom slučaju ne može steći pravo vlasništva niti na temelju povjerenja u zemljišne knjige.

5. Prema odredbi članka 277. ZBPO, imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine njihova je zajednička imovina.

Uporište za tvrdnju da je ugovor o prodaji nekretnine sklopljen između Borisa Franića i podnositelja ništav, sudovi nalaze u odredbama članka 283. ZBPO i članka 103. stavka 1. ZOO-a.

Odredbom članka 283. stavka 1. ZBPO propisano je da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, dok je stavkom 2. istog članka propisano da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

Prema odredbi članka 103. stavka 1. ZOO-a, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u parničnom postupku, kao i navedenih zakonskih odredaba, Ustavni sud je utvrdio da su sudovi, usvojivši tužbeni zahtjev tužiteljice, postupili sukladno mjerodavnim propisima.

6. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su mu osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14. stavka 2., 16. stavka 1., 29. stavka 1. i 48. stavka 1. Ustava.

Glede istaknute povrede ustavnog prava zajamčenog odredbom članka 14. stavka 2. Ustava, valja istaknuti da podnositelj nije naveo niti jedan ustavnopravno relevantan razlog koji bi upućivao na postojanje povrede ustavnog prava kojim se jamči jednakost pred zakonom.

Odredba članka 16. stavka 1. Ustava propisuje da se slobode i prva mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Ustavni sud nije našao da bi osporenim presudama, utemeljenim na mjerodavnim zakonskim odredbama, podnositelju bile povrijeđene slobode i prava koja proizlaze iz te ustavne odredbe.

Budući da je u parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku podnositelj aktivno sudjelovao i imao ravnopravan položaj s drugom stranom, te da su sudovi u konkretnom slučaju primijenili mjerodavne zakonske odredbe, Ustavni sud je utvrdio da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava, na čiju povredu ukazuje.

Polazeći od činjenice da je osporenim presudama, sukladno mjerodavnim propisima, utvrđena ništavost kupoprodajnog ugovora te naložena uknjižba brisanja prava vlasništva s podnositeljevog imena i uknjižba prava zajedničkog vlasništva na ime tužiteljice i prvotuženika, Ustavni sud je utvrdio da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo vlasništva zajamčeno odredbom članka 48. stavka 1. Ustava na čiju povredu podnositelj također ukazuje.

7. Odredba članka 3. Ustava, koju podnositelj također smatra povrijeđenom, ne sadrži ustavna prava u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 49/02 - pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), pa se na toj odredbi ne može temeljiti ustavna tužba.

8. Slijedom iznijetog, temeljem odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

9. Objava ove odluke (točka II. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: U-III-493/2002
Zagreb, 13. listopada 2004.
PREDSJEDNIK SUDA
dr. sc. Petar Klarić, v.r.